OTOK KRK

U srednjem vijeku grad Krk je gradska općina s posebnim municipalnim pravima, a preostali dio otoka podijeljen je na četiri općine (communae) kojima uime knezova Krčkih upravljaju potknežini. Ti su potknežini (vicecomites) stanovali u kaštelima (castris, castellis): Omišlju, Dobrinju, Vrbniku i Baški, a potkraj 15. stoljeća osnovana je na zapadnoj strani otoka od pridošlica Vlaha peta općina s kaštelom Dubašnica.

 

Poslije smrti Nikole IV. Frankopani su međusobno podijelili posjede, ali uprava nad Krkom i Senjom ostala je zajednička. Godine 1452. otokom je zavladao Nikolin sin Ivan VII. Frankopan, koji se čvršće vezao uz Veneciju, pa joj je oporučno ostavio otok u slučaju da umre bez muških potomaka. Kako se sukobio s kraljem Matijom Korvinom zbog pokušaja osvajanja vinodolskih imanja koja su bila u posjedu brata mu Martina IV., kralj na njega šalje vojsku Blaža Podmanickog (Mađara) koji se 1480. iskrcao s vojskom na Krku. Ne mogavši se samostalno obraniti Ivan VII. zatražio je pomoć Venecije, te je mletačka vojska prisilila Podmanickoga na povlačenje i zauzela otok.

 

Iako je otok formalno ostao frankopanski do 1486. kad umire Ivan VII., vlast je bila u rukama mletačkih providura. Venecija vlada Krkom sve do ukidanja Republike 1797. godine.