GORSKI KOTAR

Gorski kotar je zbog negostoljubiva krajolika u prošlosti bio gotovo nenaseljeno i prometno slabo povezano područje koje je odvajalo unutrašnjost Hrvatske od kvarnerskoga primorja. Frankopani su prvi feudalni gospodari Gorskoga kotara, a dobili su ga u sklopu starohrvatskih župa Modruša i Vinodola. Iz isprava se doznaje da su primorska naselja Vinodola imala u Gorskom kotaru svoja općinska područja koja su zajednički koristila za ljetnu ispašu i opskrbu drvnom građom. U organizaciji crkvene vlasti Gorski kotar pripadao je Krbavskoj biskupiji od njezina osnutka 1185. godine, a potom Modruškoj. Od 14. stoljeća dolazi do znatnijeg razvoja pojedinih mjesta u Gorskom kotaru jer su Frankopani uspostavili trgovačke veze svojih imanja u primorju s onima u zaleđu te sa susjednim krajevima. Na putu trase koja je spajala obalu s Modrušem i Zagrebom razvile su se putne postaje, odmorišta, a potom i naselja koja su se sastojala od desetak kuća s pedeset ili nešto više stanovnika. U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se goranska sela Vrbovsko, Bosiljevo, Lukovdol i Gomirje u sklopu modruškog imanja kneza Bernardina Frankopana. Uz dozvolu kralja Žigmunda (1392) Ivan Frankopan započinje s iskorištavanem rudnog bogatstva Gorskoga kotara (olovna, bakrena i željezna rudača, zlato i srebro). 

Kupsko-čabarsko područje s mjestima Prezid, Čabar i Gerovo bilo je u posjedu kranjske vlastele: turjaških grofova Auersperg, Ortenburžana (1247), grofova Celjskih (1418–1456) te Habsburgovaca. Većinsko stanovništvo sve do 16. stoljeća su Slovenci i Nijemci, a u crkvenom pogledu to je područje Akvilejske patrijaršije. Fridrich III. Habsburgovac posjed daje u najam Jurju Thurnu, koji je oženjen Jelenom Frankopan, a od njega čabarski kraj početkom 16. stoljeća u doživotni zakup uzima Krsto Frankopan. Nakon Frankopana vlasnici posjeda postaju Zrinski u čije vrijeme Gorski kotar zahvaljujući rudnom i drvnom bogatstvu doživljava gospodarski procvat, a kao središta njihova vlastelinstva razvijaju se Brod na Kupi, Gerovo i Čabar. Od kraja 15. stoljeća i Gorski kotar je ugrožen stalnim prodorima i pljačkama osmanlijske vojske, uslijed kojih se dio domicilnog stanovništva odselio u sigurnije krajeve, a u Gorski kotar su se doselili izbjeglice sa zaposjednutih područja Like i Bosne. Smaknućem Frankopana i Zrinskog njihova imanja su opljačkana i započelo je nazadovanje Gorskoga kotara. Tek gradnjom prometnica (Karoline, Lujzijane, željeznice) Gorski kotar dobiva ulogu najvažnijega prometnog pravca koji povezuje unutrašnjost s riječkom lukom.