VINODOL
Iako danas pod pojmom Vinodol podrazumijevamo prvenstveno područje Vinodolske doline s pripadajućom obalom, u srednjem je vijeku vinodolska župa zauzimala veći teritorij i prostirala se od Grobničkog polja do uvale Žrnovnice. Prvi se put spominje u 12. stoljeću u Ljetopisu popa Dukljanina. U 13. stoljeću Vinodol je feudalni posjed koji ugarski kralj Andrija II. daruje krčkom knezu Vidu II., a od 1251. Vinodol je nasljedni posjed knezova Krčkih, što je imalo iznimnu važnost jer su preko Vinodola bila povezana frankopanska imanja na Krku s onima u unutrašnjosti, a nakon gubitka otoka Krka i Senja, Vinodol je bio frankopanski izlaz na more, te su ga uvijek isticali kao svoj izvorni posjed. U Novom Vinodolskom donesen je najraniji hrvatski pravni dokument – Vinodolski zakon (1288), a donijeli su ga predstavnici devet vinodolskih općina (Novigrad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik) u prisutnosti kneza Leonarda Frankopana. Od 1577. vlasnici svih vinodolskih posjeda su Zrinski. Tržačka loza Frankopana uspjela je 1580. ponovno od Zrinskih preuzeti najjužniji dio Vinodola s gradom Novim, preko čije su luke izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zaleđe. U vrijeme Zrinskih, zbog razvoja trgovine i prometa s unutrašnjosti, Vinodol doživljava snažniji gospodarski razvoj. Zapljenom dobara Zrinskih i Frankopana, nakon propasti Urote 1671., Vinodol je pripao habsburškoj kruni.
