BAKAR

U srednjem vijeku Bakar je u sklopu Vinodola, od 1225. frankopanski posjed. Kao potpisnici Vinodolskog zakona iz Bakra se navode plovan Krstiha, pop Grubina, satnik Derga, Vučina i Nedrag. Početkom 15. stoljeća kratko vrijeme vlasnici su grofovi Celjski, koji su ga dobili ženidbom Fridrika Celjskog s Elizabetom, kćeri Stjepana Frankopana. Međutim, kako je Fridrik ubio Elizabetu da bi oženio nižu plemkinju, Veroniku Desinić, ogorčeni Nikola IV. vraća frankopanski posjed Bakar i druge gradove koje su Celjski dobili na ime miraza. Kod podjele dobara 1449. Bakar je pripao Martinu Frankopanu, a kako Martin nije imao nasljednike, Bernardinu. Bernardin je nadživio svu svoju djecu, pa njegov posjed nasljeđuju unuci, Ferdinandova djeca Katarina i Stjepan. Uime maloljetnoga Stjepana Bakrom su upravljali kapetani koje je imenovao njegov skrbnik car Ferdinand I. Svoje posjede, a tako i Bakar, Stjepan III. preuzima 1534. godine. Već 1544. sklapa sa sestrinim mužem Nikolom Zrinskim ugovor o međusobnom nasljeđivanju te Bakar, Grobnik i Hreljin 1550. prelaze u posjed Zrinskih. Nakon 1670. godine Bakar je pod ugarskom (1672–1692) pa austrijskom komorom (1692–1776) s kapetanom kao predstavnikom središnje vlasti. Carskim dekretom Marija Terezija 1778. godine proglašava ga slobodnim kraljevskim gradom sa slobodnom lukom. 

Na najvišoj točki naselja, nalazi se srednjovjekovni feudalni kaštel koji je bio okružen gradskim zidinama srušenim u 18. i 19. stoljeću, U kaštel se ulazilo pomičnim mostom preko jarka. Do ulaza je glavna kula na koju se prislanja druga u obliku potkove. Između tih dviju kula na prvom se katu nalazila kapela sv. Mihovila. Treća, polukružna kula građena je, kako kaže glagoljski natpis nad vratima, 1530. u vrijeme zapovjednika Jerolima de Zara i kapetana Žana Jakova de Panija. Oko središnjega malog dvorišta s cisternom smješten je stambeni dio.