UZ 350. GODIŠNJICU

U spomen na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana

Dana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu, kao izdajice i državni neprijatelji, smaknuti su hrvatski ban Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, posljednji izdanci dviju najznačajnijih plemićkih loza koje su niz stoljeća stvarale hrvatsku povijest i kulturu. Oni su kao najutjecajniji predstavnici hrvatskoga plemstva bili nositelji pobune protiv centralističke i apsolutističke državne politike Habsburgovaca, u Hrvatskoj poznate kao „Zrinsko-frankopanska urota“ (1664.–1671.). Iako su pravi uzroci urote ležali u kontinuiranom smanjivanju plemićkih prava i ovlasti, izravan povod bilo je sklapanje sramotnog, Vašvarskog mira (1664.). Njime je rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. prepustio Osmanlijama sva područja koja je habsburška vojska zadobila pobjedom u bitki kraj Szentgotthárda, što je izazvalo revolt i pobunu hrvatskoga i ugarskoga plemstva.

Grafike s prikazom markiza Franje Frankopana i grofa Petra Zrinskog

Vođe urotnika u Hrvatskoj bili su braća Nikola i Petar Zrinski, a u Ugarskoj palatin Ferenc Wesselényi (umire 1667.) i ostrogonski nadbiskup Georg Lippay (umire 1666.). Nakon što pod sumnjivim okolnostima Nikola pogiba 1664. u lovu, vodstvo u Hrvatskoj preuzima Petar, uz kojega je aktivna i njegova žena Katarina, a od 1669. i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U Ugarskoj pobunu vode tamošnji plemići pod vodstvom suca kraljevske kurije Ferenca Nádasdyja, a ženidbom s Jelenom, kćeri Petra i Katarine Zrinski, u pokret se uključuje i ugledni erdeljski knez Ferenc I. Rákóczy. Pobunjenici su tražili pomoć na sve strane. Kako pregovori s Francuskom, Poljskom i Venecijom nisu uspjeli, za pomoć su se okrenuli Osmanlijama te su pregovarali sa samim sultanom Mehmedom IV., kojemu unatoč obećanjima nije bilo u interesu zaoštravati odnose s Habsburzima i ponovno otvarati rat. Zahvaljujući doušnicima znalo se u Beču za urotu od samoga početka, pa su prve, ishitrene akcije pobunjenika spremno dočekane i jakom silom ugušene.

Grafika s prikazom Frana Krste Frankopana pred sucima u Bečkom Novom Mjestu.

Slomljeni i pokolebani Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ponukani lažnim nadama, otišli su 15. travnja 1670. u Beč moliti oprost u cara. Oprosta nije bilo. Osuđeni su na smrt zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Dana 30. travnja 1671. godine sva su gradska vrata u Bečkom Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost, osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojica velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su se Habsburzi riješili najmoćnijih hrvatskih plemića i svaka pomisao na pobunu u Hrvatskoj na dugo je vrijeme ugašena.

Grafika s prikazom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopan na stratištu.

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan smatrani su veleizdajnicima i sjećanje na njih palo je u zaborav. Živjelo je samo u narodnoj predaji. Tek sredinom 19. st. zahvaljujući hrvatskom narodnom preporodu budi se nacionalni ponos i jača otpor centralističkoj upravi, a opća klima prema narodnom jeziku i državnoj samostalnosti nezaustavljivo se mijenja. Među prvima, đakovački biskup i vođa narodne stranke Josip Juraj Strossmayer 1861., u pismu grofu Juliju Jankoviću, potencirajući odnos bečkoga dvora prema Južnim Slavenima, navodi da nijedan Jugoslaven ne može preboljeti tragičan kraj obitelji Zrinskih i Frankopana. U takvu je ozračju 1866. obilježena tristogodišnjica herojske obrane Sigeta i pogibije Nikole Zrinskoga, koja je zalaganjem pojedinih intelektualaca, a osobito Ante Starčevića, prerasla u komemoraciju za mučenike iz Bečkoga Novog Mjesta, koji su postali simbol borbe za hrvatsku državnost. Od tada se proslava sigetske epopeje vezuje uz tragediju obitelji Zrinskih i Frankopana, a Starčević postaje utemeljitelj pravaškog mita o uništavanju hrvatske suverenosti od strane bečkog dvora (A. Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, 1992., str. 5).

Fotografija ekshumacije posmrtnih ostataka Frankopana i Zrinskog.

Svojim djelovanjem i nastojanjima da rehabilitira Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana osobito se istakla Družba Braće Hrvatskoga Zmaja. Posmrtne su ostatke, koje zbog zabrane cara i kralja Franje Josipa I. nisu mogli prenijeti u Hrvatsku, sahranili 24. travnja 1907. iz zajedničkoga zapuštena groba u novi privremeni grob. Tek poslije završetka I. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije posmrtni su ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana preneseni u Hrvatsku. Uz svečani su doček i ispraćaj 30. travnja 1919. kovčezi s tijelima nacionalnih heroja položeni u kriptu Zagrebačke katedrale. Na njihovu grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: „Navik on živi ki zgine pošteno“.

Fotografija zastupnika Rijeke i Sušaka u svečanoj povorci prijenosa posmrtnih ostataka u Zagrebu